16. jul – 6. avgust 2021.
Jelina posla
Zelen bor je, a vita je Jela
Galerija napunjena cela
Eno Jela u kafani radi
Kako ne bi crknula od gladi
Onda dela u Remontu bira
Harmoniku u sobici svira
Oooooooooooooj
Mnogo posla a premalo para
Treba leba, treba i cigaraaa
Oooooooooooooj
Taman posla da je ovo dosta
Zamal’ Jela u Sjenici osta
Omladinu tamo podučava
Daj crvenu, a može i plavaaa
Oooooooooooooj
Na radiju emisiju vodi
Umetnici vrište na slobodi
I na kraju izložbu priprema
Dok dušica u nosu joj drema
Oooooooooooooj
Gospođa L.
Jelena Mijić, javnosti poznatija kao Jela, odrasla je u selu Bukovac, a po obrazovanju je slikarka. Radi kao galeristkinja, producentkinja i menadžerka u kulturi, konobarica i šankerica, ponekad kao fotograf, povremeno radi i kreativne radionice sa decom, već nekoliko godina je i radio voditeljka, a svakih par godina deo je tima koji organizuje umetnički rezidensi na ostrvu. U slobodno vreme ide na časove plesa, nastupala je i kao plesačica i performerka. Volela bi da je panumetnica i domaćica.
„Na konkurs za izlaganje u Uličnoj galeriji prijavila sam se sa nekom skicom skice ideje, a sa ciljem nateram sebe da se malo vratim takozvanom autorskom radu. Kada su objavljeni rezultati krenula je da me trese ozbiljna trema, jer nisam izlagala samostalno, ni pravila novi rad skoro tri godine, a skontala sam i da je ideja sa kojom sam se prijavila teško predstavljiva u prostoru Ulične.
Prilikom raznih prošlogodišnjih selidbi naletela sam na vizitkarte koje sam dobila u toku boravka u Njujorku pre par godina od raznih ljudi iz sveta umetnosti kojima sam predstavljala svoj rad. Oni koji bi se iz nekog razloga zainteresovali, ostavljali bi svoj kontakt u vidu vizitkarte, uz obaveznu parolu “Keep me updated” ili “Let’s stay in touch”. Naravno, ne samo da sam bila dovoljno lenja, da nikada nikom ne pošaljem ništa o tome šta radim, već smatram i da je to prilično besmisleno. Ipak poželela sam da nešto sa tim vizitkartama uradim, da ih iskoristim bar za neke crtežčiće jer u poslednje vreme imam ponovo poriv da žvrljam i to pogotovo dok sam na svojim radnim mestima i zadacima. Zašto se ne bih javila tim ljudima „vlasnicima” kartica i izvestila ih šta radim, kao što smo se i dogovorili?
U međuvremenu se razbistrilo o čemu bih sve mogla da pišem u tim pismima. Pisaću o raznim stvarima kojima se bavim, od kojih zarađujem i u koje se ulažem. Biće to kafana, galerija, radio, radionice sa decom, MultiMadeira i ples. Neke stvari su upadale i otpadale, i završilo se na ovome. Često me ljudi pitaju da li moram da radim sve što radim ili radim toliko zato što to želim. Istina je da trenutno možda i ne bih morala baš toliko da radim, ali takođe i da i sa svim ovim poslovima i još nekim sitnim anganžmanima koji tu i tamo ulete, ne bih mogla da priuštim da plaćam stan po komercijalnoj ceni u Beogradu, a srećom već godinu dana živim u stanu prijatelja po vrlo simboličnoj ceni i istim takvim troškovima. Takođe je istina da nikad nisam želela „pravi posao”, koji bi mogao biti samo jedan jer se plašim da bih izgubila slobodno vreme i zakopala se na jednom mestu.
Elem, još uvek mi se veoma retko dešava da neki od radnih zadataka ili obaveza ispunjavam sa tegobom, ali sam očigledno upala u zamku da radim non-stop i da samo trčim iz jedne stvari u drugu, iako volim sve stvari koje radim. Neću ovde da smaram sa opisom svake od ovih stvari i aktivnosti pojedinačno, ako nekog zainteresuje može lako da istraži. Niti mi je bila ideja da se hvalim, niti da kukam. U stvari, najviše sam se plašila da ne ispadne kao neki lament kako je nama umetnicima najteže i kako ne možemo da živimo od onog za šta smo se školovali. Samo sam želela da predstavim stanje stvari, a verujem da je i mnogim drugim ljudima, neovisno koje su profesije jednako, a mnogima i mnogo gore. Ono što je sad već sasvim izvesno jeste da nema šanse da ovako živim čitav život. Trenutno je OK, ali kad zamislim sve ovo isto za 10-ak godina, a ne vidim šta bi se tačno moglo promeniti, hvata me panika. Ozbiljno sam počela da maštam o tome da se vratim u selo i tamo radim manje-više sve ovo isto, da napravim mini kulturni centar sa aktivnostima i za decu, rezidensijem i nekom jednostavnom kuhinjom i kafanom, da ljudi dođu da se odmore i rade ono što im prija, ali da pre svega budem domaćica.
No, što se tiče same izložbe, otvarala su se razna pitanja, mogućnosti su se stalno umnožavale. Koji medij da koristim, da li da slikam slike, da li da to budu samo dokumentarne fotografije; moje, mojih radnih mesta, nečije mene, na mojim radnim mestima ili da budu portreti, da poziram i još više glumim svoje uloge, da li je to onda izložba autoportreta, čime hoću da se bavim uopšte, kako da uključim te tekstove, da li da ih stavim u prvi ili drugi plan, da možda imam tekst na staklima, kroz koja se gledajui radovi; pa strah od pisanja, hoću da to sve zvuči lično, skoro kao iz dnevnika, a nepatetično i razumljivo, na kom jeziku, da li stvarno šaljem mejlove tim ljudima, a pri tom loše pišem? Jednu noć pred spavanje sela sam i stavila sve na papir, skicu čitave izložbe, sve se odjednom posložilo. Odbacila sam tekstove i vizitkarte u potpunosti, osim što ću da napravim jedan komplet svojih koji će se deliti na otvaranju, a s obzirom da ne stižem da naslikam prave slike, a ne bih ni imala gde da ih radim, uradiću digitalne, za svaku navedenu stvar po jednu. Ostala tri izloga popuniće kalendar, kolaž crteža na rizlama koje uglavnom radim dok sam u Remontu i crteži na računima koje radim u Guvernanti, da bih malo zadovoljila potrebu za crtanjem i slikanjem. To je bilo pre nekoliko meseci, ostalo je samo da sve to izvedem i naravno da sam na kraju upala u cajtnot i sve uradila za nekoliko dana, jer kako bi i moglo biti drugačije, pored svog tog Jelinog posla?”
Jelena Mijić