WEEKEND PORTRETI

25. avgust – 8. septembar

 

Trijumf ljubavi

 

Kao i većina odraslih osoba, bila sam gost brojnih venčanja. Baka Desa, jer je deka odbijao da “troši svoje vikende” vodila me je na svadbe po čitavoj Srbiji. Gde god se rođak oženio, gde god je neka naša rođaka savladala kakvog mužjaka, nas dve smo išle. Vremenom, razvila sam posebno istančan ukus za prepoznavanje platežne moći mladenaca po kvalitetu punjenih suvih paprika i/ili svadbarskog kupusa, zavisi od regije koju smo posećivale. Zapadna i centralna Srbija, kupus, istočna Srbija suve punjene paprike. Postepeno je moj ukus zadobio nove zadatke, razvio nove klijente za “kritiku”. Oko su mi ispunjavali doterani gosti, očešljani, najlepši. Moje miljenice bile su gospođe u kompletima boje kajsije, sastavljenih od pantalona sa ravnim nogavicama, peglanim na crtu i povećeg sakoa, između čijih naramenica i gospođenih ramena staje čitava šaka nesigurnosti da se kupi broj manje. Ukoliko je reč o majci, baki, rođenoj tetki ili kumi, menjala se garderoba uoči večernjeg dela programa ili jedno za opštinu, a drugo za šator, odnosno salu. Druga opcija, večernji šik, prelazila je u rezedo boju, za neupućene, to je boja prozorskih okvira i kredenaca u seoskim kućama po Srbiji, danas popularno nazvana mint. Takođe, bela bluza i crne pantalone trebalo je da prenesu poruku jednostavnosti i elegancije. Materijal se razlikovao, od sintetike i viskoze u predgrađima i selima, do svilenih kombinacija kod onih koji su punili sa više mesa pomenute suve paprike. Po koja neudata tetka u srpskoj verziji poznih godina /četrdeset/, plave i naloknane kose, nosila bi crvenu haljinu ili ceo buket cveća u volanima. Dugo su mi venčanja bila posmatranje, bez učešća. Bila sam dete i šta sam znala, osim šta mi je i nije lepo.

 

 

Nisam razmišljala o nametnutom sistemu vrednosti, tržišnom diktatu neoliberala, niti o sirotoj neudatoj tetki u floralu. Posebno nisam razmišljala da li je čorba napravljena od junadi iz slobodnog uzgoja i da li su jaja u ruskoj salati od kokošaka na koncentratu ili kukuruzu. Svadbarski lobi iza koga stoje dokone supruge sportista i političara, monopol nad venčanjima obskurne foto radnje iz centra grada, u čijem izlogu se nalaze uprašnjavljene i pogužvane fotografije nekih nepoznatih osoba, lično nisam prepoznavala, te mi nisu postajale problem, niti tema. Videla sam glamur od šatre do sale. Ova romantična verzija stvarnosti nije uspela da se useli u misli umetnice fotografkinje Aleksandrije Ajduković, koja beleži najverodostojnije emocije ljudi zatečenih i ukopanih u vorteksu “proslave ljubavi” i čiste ekonomske računice. Suočavajući se sa ličnim otporom prema konvencionalnoj proslavi ljubavi, Aleksandrija putuje po Srbiji i ljubazno moli zvanice na venčanjima da joj dozvole da ih ovekoveči, u trenutku kada veruju da su reprezentativni i adekvatni, poštujući dekorum dogđaja. Autorka portreta omogućava nam voajersko promatranje specifičnih ličnosti, čitanje emocija i frivolno razmatranje njihovog društvenog i ekonomskog statusa, ukoliko nas to raduje. Sveukupnu neugodnost i empatiju prema zatečenim muzama fotografkinje upotpunjuje autorski rad pisca Jordana Cvetanovića. Transkribujući misli iza pogleda aktera, u datoj situaciji, u satirične narativne crtice, svadba gubi titular trijumfa ljubavi. Ona postaje skup koji nas poprilično obavezuje. Zahteva i insistira u svojoj suštinskoj svrsi da se smeškamo i budemo veseli i “slavimo ljubav”. “Weekend portreti” Aleksandrije Ajduković i Jordana Cvetanovića suočavanje su sa realnom slikom i uteha su nam da se svi, pre ili kasnije, zaranjamo u slične misli.

Nataša Janković

 

 

Aleksandrija  Ajduković je rođena 11.oktobra 1975. u Osijeku. Diplomirala je na Akademiji umetnosti “BK” u Beogradu, odsek fotografija, u klasi Milana Aleksića. Od 2005. clan je ULUS-a, a od 2006. u statusu samostalnog umetnika. Master studije u Novom Sadu, u klasi Đorđa Odanovića, završila 2011. Bila je i gost student Marine Gržinić na klasi za postkonceptualnu umetničku praksu na bečkoj Likovnoj akademiji. Trostruka je finalistkinja Mangelos nagrade, dobitnica je Henkel Art Award za mladog umetnika 2005. i  45. Oktobarskog Salona. Kroz portetisanje slučajnih prolaznika, naturščika-modela na elaboriran i duhovit način beleži fenomene vezane za savremeni život i njegove svakodnevne refleksije u domenu mode, pop kulture i lifestyle-a (ne)urbanih sredina. Trenutno je na doktorskim studijama na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu na odseku za teoriju dramskih umetnosti, kulture i medija. Učestvovala u rezidencijalnim radionicama od kojih je najduži boravak bio u Bjeloj, eksperimentalnoj stanici za umetnost koju mentorski vodi Mikelanđelo Pistoleto. Tokom 2013. realizovala tri super 8 kratka filma kao rezultate super 8 filmskih radionica u Bolonji i radionice u organizaciji Svetlotona u Beogradu. Radila kao arhivski fotograf u Domu kulture Studentski grad i kao fotograf na filmu. Do sada je sarađivala sa producentskom kućom Art&Popcorn i kao filmski fotograf radila na 4 igrana filma. Kao direktorka  fotografije i snimateljka radila na dokumentarnom filmu Jovica i njegovi zubi i Doći će žuti ljudi sa istoka i piće reku sa Morave. Trenutno sarađuje sa internet istraživačkom platformom Vice Srbija. Bila u užem izboru za Politikinu nagradu za najbolju izložbu u toku 2016. godine sa izložbom No Name rivijera. Izlagala je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u zemlji i inostranstvu.

 

Jordan Cvetanović rođen u Nikšiću 1982. godine, je dramski pisac, kolumnista i provokator. Diplomirao je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Od drama da valja napisao je „Terapiju“, koja se već više od deset sezona izvodi u pozorištu Atelje 212. Autor je provokativne zbirke priča „Priče za tešku noć, uspavanka za odrasle“. Objavljuje svoje tekstove u magazinima u zemlji i inostranstvu. Uspešno radi kao copywriter i idea maker u sferi advertisinga. Živi i radi u Beogradu. Još uvek.